U svojim novijim tekstovima rekla sam da Srbija leži u središtu Balkana i da samim tim zauzima ključni strateški položaj na društvenom, političkom i geografskom raskršću između Istočne i Zapadne Evrope. Uprkos teškim istorijskim odnosima sa susedima i težnji da svoj odnos sa Zapadom uravnoteži sa istorijskim vezama sa Rusijom, ima onih koji Srbiju vide politički stabilnijom od nekih njenih suseda. Drugi Srbiju vide kao pokretača ekonomskog razvoja za ceo Zapadni Balkan. Istovremeno, ima i onih koji Srbiju posmatraju kao važan deo u geostrateškoj konkurenciji između Evropske unije (EU), Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Ruske Federacije na zapadnom Balkanu, a u poslednje vreme sve više i Narodne Republike Kine.

Glavni zadatak današnjih istraživanja trebalo bi da bude identifikacija mehanizama uticaja glavnih međunarodnih aktera na zapadnom Balkanu. Međunarodni uticaji u ovom regionu variraju: neki promovišu liberalne vrednosti, poput demokratije i vladavine prava. Drugi, uslovno rečeno, podstiču nedemokratske vrednosti, fokusirajući svoju moć na određene interesne sfere. Sve to govori u prilog tome da „promene globalnog međunarodnog poretka i nadmetanje između demokratskih i nedemokratskih vrednosti odmeravaju svoje snage na zapadnom Balkanu“. Na osnovu opsežnih anliza može da se kaže da se u protekle dve decenije uticaj Turske na Balkanu povećao na svim frontovima, od politike do ekonomije, kulture do vojne saradnje. Međutim, veći uticaj ne znači da je to dominantan igrač. Uz nekoliko izuzetaka, ekonomski položaj Turske, njen uticaj na donosioce odluka i kulturna privlačnost i dalje su mali. Lekcija koju je Turska naučila iz dvadesetogodišnjeg intenzivnog angažmana je da meka moć ima svoje granice. Stoga je za očekivati da će se nastaviti sa politikama koje stvaraju srednjoročne i dugoročne zavisnosti, kao što je već započeta saradnja u oblasti odbrane. Buduća orijentacija balkanskih zemalja koje nisu članice EU zavisiće od trećih igrača poput Kine, Rusije i Turske, ali mnogo više od EU, koja je razočarala zemlje pristupnice stavljajući ih u čekaonicu. Kredibilna ponuda EU ne samo da bi približila Balkan EU i njenim standardima, već bi služila i dugoročnom cilju Turske da ima više saveznika, ili barem ne-neprijateljskih zemalja, unutar EU.

Nakon ovog mog kratkog obraćanja sledi autorski tekst poštovanog kolege Gordana Stoševića, glavnog urednika portala Il Grido del Popolo, pod naslovom „Pojas orlova kao antipod Srpskom svetu“. Gospodin Stošević, poigravajući se sa konturama multipolarnog sveta u kakvom danas živimo, vešto objašnjava postavku o uticaju Turske i Rusije na našim prostorima ostavljajući prostor za nova pitanja na koja mi analitičari i kritički orijentisani pojedinci treba da tražimo i pronalazimo odgovore fokusirajući se na ono što je za naše države najvažnije – nacionalni interes.  

Pojas orlova kao antipod Srpskom svetu

Autor: Gordan Stošević, glavni urednik portala Il Grido del Popolo

Činjenica je da će se u bliskoj budućnosti promijeniti geopolitička i geostrateška paradigma o Zapadnom Balkanu nakon objave ideje o formiranju Malog Schengena. Aspiracije su velike, a premalo je prostora. Stoga je potrebno novo definiranje državnih granica, na šta već odavno sugeriraju mnogi eksperti. Polako ali sigurno, svi pokazatelji navode na to, da se dva koncentrična nacionalna postulata na potegu od Singidunuma do Durrachiuma, sve više prožimaju u interesima proteklih par godina. Oni se za sada prožimaju usko, ali će se ta slika promijeniti vrlo uskoro, kada će se iscrtati nove konture graničnih pojaseva na Balkanu. Svi oni koji kažu da je projekt Srpski svet nužan za trajni mir na Balkanu, zaboravljaju u isto vrijeme, da je također, kao njegov antipod, vrlo važan i projekt Pojas orlova. Prostor koji obuhvaća teritoriju nacionalnog karaktera na potegu od Preševske doline, preko mosta na Ibru, kroz planinski masiv Prokletije, te Skadarskog jezera i obale Jonskog mora, pored Ohridskog i Prespanskog jezera, pa sve do rijeke Axios. Etno nacionalni poredak koji se sastoji od trijade Albanija-Kosovo-Makedonija. I koliko god da međunarodna zajednica danas negira ovu trijadu sa sjedištem u Prištini ili Tirani, ta će zelena transferzala u buduće predstavljati geopolitički i geostrateški antipod sve više posrnulom Srpskom svetu na području Balkana.

Zapadni Balkan se neće možda nikada integrirati u EU (ili ne bar do 2035. godine), te će postati poligon geopolitičkih okršaja između Rusije i Turske u narednih par desetljeća. Ovaj posljednji tamni vilajet Evrope na pragu je novog redefiniranja granica i interesnih sfera utjecaja velikih sila. Post historijska vizija međunarodnih odnosa po pitanju Zapadnog Balkana ulazi u novu napredniju fazu (ali ne i posljednja) novog poretka, u kojem tzv. Albanosfera dobiva sve više na značaju. Podrijetlo Albanosfere je vrlo drevno, još od vremena Ptolomeja i njegovog rada o Albanopolisu od Albania oko 130 godine. Međutim, sama ideja o Albanosferi kao imperijalni izraz Srbije (prije svega srpske buržoazije) pojavit će se tijekom Balkanskih ratova, a naročito nešto kasnije, prije raspada SFR Jugoslavije. Tako se nova Albanosfera ponovno rađa iz pepela Jugoslavije i Albanije, na ruševinama socijalizma. Nakon restauracije kapitalizma ova ideja će sve više dobivati na značaju, jednako isto kao što će i buržoaska ideja o Srpskom svetu. Stara srpska imperijalna ideja njezine buržoazije, koja je nakon odlaska Turaka lukavo prepoznala rađanje albanske ideje na prostoru Balkana, i htjela odmah popuniti geopolitički prostor poluotoka suprotstavivši se toj ideji u Balkanskim ratovima. O tome je pisao i veliki srpski intelektualac i socijalista Dimitrije Tucović u svom djelu Srbija i Arbanija.

Rusko-Turski utjecaj na Balkanu je star nekoliko stoljeća, i previše bi bilo pogubno za njih da ove dvije velike sile to prepuste Nijemcima ili Amerima, ili u zadnje vrijeme Kinezima, koji putem projekta Jedan pojas, jedan put žele ući na Balkan na velika vrata. Stoga, Moskva i Ankara sve više rade na tome kako bi ojačale vlastite pozicije u dolini Morave, Ibra, Drima i Vardara. Ovaj mali mikrokozmos će pomoću demografije biti iskorišten za formiranje novog svijeta, arbanaškog, kao antipod srpskom iza koga stoji ruski. Turska država će ovdje odigrati najveću ulogu, kako bi sebi povratila izgubljeni sjaj Uzvišene Porte. Makedonija koja polako ali sigurno sve više liči na provinciju iz vremena Rima, pretvara se u provinciju albanske civilizacije koja nesumnjivo izrasta u odlučujući faktor na Balkanu. Svemu ovome u prilog ide i popis stanovništva u Makedoniji ovih dana, a koji ima za zadatak da promijeni strukturu stanovništva, a kasnije i sam ustavni poredak zemlje koji će redefinirati pravno-politički karakter makedonske države. Ipak liberalna politička klika u Skopju pokušava na svaki način da negira ovu činjenicu, relativizirajući historijsko-politički kontekst ovog dijela Balkana, oslanjajući se na nekakvu obrambeni sustav NATO saveza. Spor sa Bugarskom na putu ka Europskoj uniji jedino ide u prilog Albanosferi koja sve više i više postaje relevantni partner u odnosima između Beograda i Prištine, pa i u dijelu zajedničke integracije Zapadnog Balkana, mada ovaj drugi centar vidi projekt Mali Schengen po albanske interese.

Međutim, trokut Tirana-Priština-Skopje postaje sve integriraniji, pa time sužava prostor za bilo kakav manevar Beograda u namjeri da ostvari svoji prevlast nad osi Tirana-Sofija kada je riječ o makedonskom pitanju. Službeni Beograd, ali i Sofija, svjesni su da će izgubiti diplomatsko-ekonomski rat na Balkanu sa Ankarom, i pored vrlo moćnog utjecaja Moskve na ova dva grada. Kremlj je također svjestan da se taj rat neće voditi sa Washingtonom i Berlinom, već sa Ankarom i Pekingom, koji sve više financijski penetrira na Balkanu, naročito kada su u pitanju veliki infrastrukturni projekti poput onih u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, vrijedni nekoliko milijardi dolara. Mada jedan drugi podatak ukazuje i na važnost Albanije za Njemačku međunarodnu politiku (koja se nimalo neće promijeniti nakon ovih izbora) u strateškom pozicioniraju. Njemačka kulturna hegemonija ne prepušta ništa slučaju, pa kao i Turska, pokušava da osnaži svoje pozicije u Albaniji, Bosni i na Kosovu. Tako recimo, jedan podatak govori, da je Goetheov institut u Tirani u zadnjih pet godina nekoliko puta uvećao svoj obim rada. S druge strane, povratak Turaka na Balkanu je neminovan historijski proces, te da će njihova porta za ulazak u vilajet biti Tirana. Razloga je više!

Erdoğan je svjestan toga, da svoje ljute protivnike ne može pobijediti u cijelosti ukoliko se samo fokusira na Tursku, već mora da to uradi i onamo gdje seže kulturni prostor Osmanlija iz prošlosti. Kulturna hegemonija Erdoğanovog neo osmanskog sultanata na prostoru Balkana odvija se ubrzanim tempom već desetak, petnaestak godina. Erdoğanovi neprijatelji su ponajprije stacionirani u Albaniji (jedan veliki dio njegove opozicije i pučisti koji su ga htjeli srušiti s vlasti) jednako isto kao što su stacionirani i protivnici iranskog teokratskog režima (veliki dio iranske opozicije, uglavnom ljevičarski raspoloženom). Stoga Erdoğan mora po svaku cijenu pridobiti ljubav Albanske nacije, kako bi s vremenom mogao eliminirati svaki pokušaj infiltracije ljudstva u visokim državnim i sigurnosnim strukturama koje dolazi iz ove zemlje. Osmanlizacija Balkana iz prve faze prelazi u drugu fazu, pa nakon kulturne hegemonije slijedi financijski kapital, koji treba pomoći kulturi da se ona ostvari u svom punom obliku. Najnoviji geopolitički uspjeh Turske postignut je diplomacijom Uzvišene Porte na Balkanu, a tiče se Albanije, živčanogsredišta Pojasa orlova. Zemlja koja je 6. siječnja ove godine postala strateški partner Turske. Naime, strateško partnerstvo uspostavljeno je u Ankari 6. siječnja 2021. godine, u nazočnosti turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i albanskog premijera Edija Rame, potpisivanjem zajedničke političke deklaracije o uspostavi Vijeća za stratešku suradnju na visokoj razini.

Ova nova shema suradnje dovest će do jačanja bilateralnih odnosa u svim sektorima, uključujući vanjske poslove, dopuštajući Turskoj da značajno proširi svoj doseg u zemlji Orlova i njenog omiljenog čeda, Kosova. Erdoğan je tada najavio: „da Turska planira povećati svoja ulaganja u infrastrukturu i turizmu u Albaniji, te da ima za cilj uzdići gospodarsku suradnju na novu višu dimenziju“. Dok je Edi Rama sa svoje strane rekao: „da je to strateško partnerstvo odraz snažne volje političkih snaga i dvaju naroda“. Osmanlije su se vratili na velika vrata u Albaniji nakon završetka Hladnog rata i pada željezne zavjese, maksimalno iskoristivši propast socijalizma i slabost evropske vanjske politike. Turci su na taj način vješto obnovili vezu sa potomcima Skender-bega i neće se tu zaustaviti. U proteklih osam godina dok je Edi Rama na vlasti, dogodilo se najveće produljivanje bilateralnih odnosa s Ankarom, što je bilo i jedan od strateških imperativa albanske vanjske politike. Međutim, svi ciljevi još nisu ostvareni! Turska imperijalna agenda nadvisuje se kao sjena nad Tiranom, a indirektno i na Prištinu. Neo osmanska vjerska klika nije zaboravila niti područje islama, pa je religija postavljena u sam vrh prioriteta. Turska je sjajno iskoristila priliku za buđenje postkomunističkog identiteta Albanaca.

Najznačajniji primjer, u vezi s tim, predstavlja Velika džamija u Tirani (Xhamia e Madhe e Tiranës) čija je izgradnja, započeta 2015. godine i još uvijek je u tijeku, povjerena Upravi za vjerska pitanja Turske (Diyanet). Kada bude dovršena, Velika džamija u Tirani, biti će najveće islamsko bogomolje na Balkanu: četiri minareta visine pedeset metara, prostiru se na površini od deset tisuća četvornih metara, s kapacitetom od pet tisuća vjernika. Cijena ovog projekta iznosi nevjerojatnih 30 milijuna eura. Za Tursku, Balkan predstavlja i nastavit će predstavljati vanjskopolitički prioritet izvan stranke na vlasti, kako zbog zemljopisne povezanosti, tako i zbog cikličnosti historijskih procesa, ideologije, geopolitike i strategije. S ovim Turska sebi jamči projekciju moći nad ostatkom pretendenata na veliki dio teritorija Balkana. A pretendenata je dosta, od Rusije, preko Kine, pa sve do Irana i Izraela. Neo osmanska doktrina Ankare ima za cilj ponovnu hegemonizaciju onih teritorija koji su nekoć davno bili pod izravnom ili ne izravnom dominacijom Uzvišene Porte. Tursku dinamičnu hegemoniju u Albaniji, Makedoniji, na jugu Srbiji (u Raškoj i Sandžaku) i na Kosovu, treba čitati u kontekstu geopolitičkih i geostrateških pozicioniranja velikih sila u narednih trideset godina, budući da albanski Pojas orlova igra ključnu ulogu na Balkanskom poluotoku.

Turska bi u rukama imala polugu pritiska na Rusiju (u kojoj se usput najbolje snalazi na tržištu kapitala kosovski milijarder i građevinski magnat Behgjet Pacolli) preko Srbije, a na EU preko Albanije, Bosne, Makedonije i Kosovo, koji imaju sve manje izglede za ulazak u njoj. Hegemonija Erdoğanove Turske posve čini se da vrlo uspješno trasira svoj put na Balkanu, kao niti jedna druga zemlja do sada, kao u stara dobra vremena. Moderna Turska ovog puta to radi kroz više dimenzionalni agitprop u svim ovim zemljama, što kroz džamija, kulturnih centara i obrazovanja, to kroz medije, kulture i zabave (TV serije), kao i kroz ekonomiju i financije. Dakle, srpska sfera, iliti interesi Srpskog sveta u mnogo čemu će u budućnosti ovisiti od moći Albanosfere ili pojasa orlova, odnosno trokuta Tirana-Priština-Skopje. Globalna pandemija je dosad izbacila na površinu svu pohlepu i egoizam bogatih, ali i strateško „solidariziranje“ sa siromašnima kada je u pitanju geostrateško pozicioniranje velikih sila. Pogledajte samo Kinu i Rusiju kada je u pitanju dostava cjepiva u Srbiji, koja je kao primarna destinacija preraspodijelila određene zalihe sekundarnim destinacijama kao što su BiH (Republika Srpska), Crna Gora i Makedonija. S druge strane, Turska je uručila gotovo 200 tisuća cjepiva Sinovak, Albaniji. S obzirom da je europska solidarnost pala na ispitu, pojavili su se drugi veliki igrači da popune farmaceutski vakuum prostor starog kontinenta, koji Bruxelles nikako ne želi integrirati u svoji sustav.

Kina, Rusija i Turska su se pokazali kao pouzdani saveznici vukojebinama na brdovitom Balkanu, znajući da će se to isplatiti na dulji rok. I dok pripadnici europskog birokratskog establišmenta u Bruxellesu filozofiraju o ispunjavanju uvjeta za ulaz u EU, službeni Peking, Moskva i Ankara konkretnim mjerama pomažu ovim nazovi državicama ne bi li osigurali bolju startnu poziciju kada krene nova financijska kriza i preraspodjela globalnog financijskog kapitala. Svijet koji se polako ali sigurno globalizira, traži brza i odlučna rješenja kada je u pitanju ekonomska konsolidacija istog, i stoga samo veliki igrači na tržištu kapitala mogu opstati, dok svi ostali su osuđeni na propast. Dva od nekoliko najvažnijih faktora su svakako energetska sigurnost i važnost mora. Uzmimo samo Italiju, godine 2016. je čak 55% robe od ukupno 90 milijardi eura uvezene u zemlji, dolazilo upravo s mora. Gledajući važnosti mora i plave ekonomije sustava zemlje, da se zaključiti da ulaganjem u plavo gospodarstvo jamči uspjeh na dugoročan plan. Luca Sisto i Matteo Pellizzari u jednom poglavlju svog rada Geopolitika mora, detaljno su analizirali broj dodane proizvodi pomorski klaster. Tako recimo, doprinosi nacionalnom bruto domaćem proizvodu iznosi 31,6 milijardi eura, što je samo 2,03%, i zapošljava 2% radne snage u zemlji, što iznosi oko 470 tisuća ljudi između zaposlenika srodnih industrija. Također, važno je, da je multiplikator prihoda i zaposlenosti jednak 2,63 odnosno 2,77.

Međutim, s druge strane, mora se znati, da Italija ima najveći stupanj energetske ovisnosti iz inozemstva među velikim europskim zemljama, čak 78,6% naspram 76,3% Španjolske, 64,1% Njemačke, i samo 47,3% Francuske. Zato je pored iznimne važnosti koncepta Mare Nostrum bitna karika i energetska neovisnost i sigurnost gospodarstva. Stoga pored globalnog projekta Jedan pojas, jedan put NR Kine, te Euroazijske unije pod pokroviteljstvom Moskve, od velike važnosti i projekt Uvećani Mediteran, koji u svom referentnom geopolitičkom scenariju uključuje i Crno more, Crveno more, Afrički rog, i naravno obalu zemalja Magreba. Ovdje svakako značajnu ulogu pored Izraela, Grčke, Italije, Francuske i Španjolske, igra i Turska. Činjenica je da je u ovih stotine godina od Picot-Sykesovog geometrijskog cijepljena Bliskog istoka, puno toga promijenjeno, pa tako i sam odnos snaga između regionalnih sila. Pogotovo od ulaska Turske i Grčke u NATO pakt 1952. godine kao 13 i 14 zemlja članica ovog vojno-političkog saveza. Ove dvije zemlje su nekoliko puta bile na rubu međusobnog rata, a 1974. godine se on i zaista dogodio, kada je Turska izvršila invaziju na Cipar, što je dovelo do podjele zemlje, tako što je sjeverni dio otoka ostao pod kontrolom Turske. Da nije te godine bila Lunsova doktrina NATO-a, više nego sigurno bi Turska okupirala cijeli otok, ovako je većinsko grčko stanovništvo otoka potpomognuto Grčke, NATO saveza i Ujedinjenih Nacija, uspjelo da osigura svoj opstanak u toj mediteranskoj zemlji.

Danas je ipak isključen svaki potencijalno veliki ratni sukob između dvije zemlje članice NATO-a, te regionalne vojne sile, zbog strateških interesa vojnog NATO pakta na Mediteranu. Novo koordinirano strateško povezivanje između Grčke i Izraela prilikom energetskog pozicioniranja u Sredozemlju, podsticalo je Tursku da ojača svoje veze sa svojim nekadašnjim osvojenim teritorijama (danas ko fol neovisne države sa državnim integritetom i teritorijalnim suverenitetom) kako bi povećala svoj utjecaj na geopolitičkoj šahovskoj ploči na Mediteranu. Čini se da je zemlja balkanskih pra Ilira i Arbanasa, odnosno djeca orlova, najveća okosnica Uzvišene Porte u planu za hegemonijsku dominaciju na jugozapadu Balkana i sjeveru Mediterana. Pojas orlova će u narednih par desetljeća iscrtati nove konture podijele interesnih sfera utjecaja velikih sila, a stoga i pitanje vremena je kada će Rusiji Albanosfera postati prioritet u odnosu na Srpski svet. To će svakako imati velike implikacije na ovaj prostor koji se zasigurno neće integrirati u EU, bar ne prije 2035. godine. S druge strane neriješena pitanja poput Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije, mogu da izazovu novi val nestabilnosti, pa čak i nove ratove na Balkanu, na šta ukazuje sve veće naoružavanje vojski Srbije i Hrvatske, i donekle Bugarske.

Zategnutost odnosa između Beograda i Prištine, je sve više izraženija nakon potpisivanja ugovora Kosova sa Albanijom, ali i onog o Malom Schengenu, na šta se Kurtijeva vlada u Prištini oštro protivi .Ostaje otvoreno pitanje kako će BiH i Crna Gora odgovoriti na poziv za članstvo u Mali Schengen, što direktno ovisi od njihovih unutarnjih politika. Neke stvari će svakako ovisiti od jučer obavljenih izbora za njemački Bundestag (mada je vanjska politika usuglašena po pitanju Balkana), te konsolidacije Europske unije nakon ekonomskog oporavka i podijele sredstava kao pomoć u borbi protiv globalne pandemije izazvanom virusom Covid-19. Ali i od eventualnog američkog povratka na Balkan nakon sramnog povlačenja iz Afganistana, te usmjereni fokus na južno azijski i pacifički kvadrant geopolitičke mape svijeta. Međutim, jedno je sigurno, a to je, da će se u narednom periodu sve više govoriti o Pojasu orlova, kao dio Albanosfere na ovom dijelu Evrope, paralelno sa projektom Srpski svet, a vrijeme će pokazati tko će od ta dva projekta biti nadmoćniji. Historijski materijalizam govori nam da će Pojas orlova prevagati na kantaru geopolitike velikih sila. Volio bih da nisam u pravu, ali bojim se da me zasad ništa ne može ozbiljno demantirati. Kako god, vrijeme će pokazati je li zaista tako.